BALADA O KOLEKCIONARIMA

BALADA O KOLEKCIONARIMA

Postoje mnogi pokušaji definiranja kolekcionarstva, a danas najjednostavniji i najčešći je onaj kako je kolekcionarstvo strast za skupljanjem predmeta od posebne emotivne ili posebne, najčešće novčane, vrijednosti. Koliko puta ste, uostalom, ukoliko ste vlasnik bilo kakve kolekcije, dobili pitanje – a koliko si novca za ovo dao? Koliko sve ovo vrijedi? Nekad je to važilo isključivo za kolekcionare umjetnina, nakon toga za numizmatičare i filateliste, ali u novije vrijeme i mi, ljubitelji „šund literature“, kako su godinama posprdno nazivali strip svi ti ljubitelji „lijepih umjetnosti“ došli smo na svoje!

Godinama prezreni, svedeni na priču o „velikim dječacima koji nikako da odrastu“, odahnuli smo onog dana kada se prvi broj Supermana (Action Comics) iz 1938. prodao za 3,21 milijun dolara! Tog dana dobili smo konačnu potvrdu da naše skupljanje ima smisla i u očima svih onih koji su pri svakoj selidbi, renovaciji stana, pravljenju prostora za novo čedo – ili prilikom redovnog proljetnog čišćenja stana ili kuće – prvo htjeli riješiti se NAŠIH stripova!

Otada nas podnose. Iako ne razumiju, znaju da se ipak bavimo nečim vrijednim. U ušima im zvoni onih 3,21 milijun dolara otprije šest godina – i, iako sumnjaju, potajno vjeruju da nije loše biti dobar s nama stripoljupcima – kolekcionarima, jer tko zna, jednog dana…možda…

I to su oni koji će vas, čim ih uvedete u svoje kolekcionarsko carstvo, upitati – A je l', koliko ovo vrijedi? Khmmm… Ili još gore – A je l', koliko si love ulupao u sve ovo?

Ma koliko da vam je takvo pitanje odmah izazvalo porast tlaka i ubrzani rad srca, pokazujući kako ste još jednom bacili biserje pred svinje, u današnjem svijetu u kojem se sve određuje novcem to je sasvim logično pitanje. I ne samo zbog toga, u srži kolekcionarstva neizbježna je procjena vrijednosti, bilo pojedinačnih predmeta, bilo cijele kolekcije – sve se mjeri novcem, jedino je emotivna vrijednost teško mjerljiva do današnjeg dana. Ali i ona se kad – tad veže za neku svotu čvrste valute i obično su tek argument pri izvlačenju najbolje cijene!

No, da ne odlutamo previše, vratimo se na početak. U početku je pitanje – kada čovjek postaje kolekcionar? Najlakši odgovor je – onog trenutka kada pored jednog predmeta (od sad ga nazivamo stripom, radi lakše identifikacije) stavi drugi, a s namjerom da onaj prvi ne odbaci, čovjek je praktično skupljač! Prva dva stripa, obično s logičkim vezom između sebe (isti junak, ista serija, jedna priča razlomljena u dva nastavka..) temelj su svakog ozbiljnog kolekcionarstva. Bez toga nijedan kolekcionar nije započeo svoje proklets….ovaj, svoje uzbudljivo putovanje. 

Prva dva stripa oličenje su naše friško uspostavljene komunikacije na duhovnoj i fizičkoj razini sa izdanjima na polici. Duhovna veza uključuje fasciniranost likom, radnjom, scenarijem, neku vrstu identifikacije s istima. Fizička je više pitanje doživljavanja knjižice kao male riznice  blaga, ona čuva sve ono što nam duhovno strip znači, ali ima svoje opipljive karakteristike – boju, miris, specifičan zvuk koji se javlja listanjem. Sve ono što ćemo svakim novim brojem na polici iznova doživljavati i što će nam vremenom postati omiljena droga. 

Da, droga, jer kolekcionarstvo ima tendenciju otići u ovisnost. Rezolutno protestirate zbog ovoga? Dobro, probajte se skinuti! Danas! Odmah!

Dobro, sad kad znamo da se NE MOŽETE, a niti imate namjeru skinuti se sa ovoga, možemo nastaviti dalje. Naravno, od trenutka kada složite prva dva stripa jedan do drugoga na polici kreće i razgranata mreža različitosti među skupljačima, pardon, kolekcionarima. Bilo da ste u hobi krenuli sami, na preporuku ili čisto gledajući što rade stariji, fascinacija će vas brzo odvesti čudnim putevima, koji neće nužno biti jednaki putevima vaših rođaka ili susjeda koji se bave istim hobijem. Što će izvrsno odavati karakter svakog od vas ponaosob. 

Neki od nas nastaviti će redati stripove istog junaka, ne zanimajući se previše za druge junake, neki će pratiti samo jednu seriju, neki će skupljati više junaka unutar jedne serije, neki će pratiti samo jednog izdavača i skupljati ma što da ovaj izbaci na tržište, neki će skupljati samo westerne, neki određeni žanr unutar SF-a, neki japanske mange, neki američke superjunake – ali većina nas će skupljati SVE! Uključujući i prašinu, koja je neizostavni pratitelj hobija i protiv koje ćemo voditi stalni rat. Kao i protiv sunčevih zraka, vlage i čega sve ne!

Da, da…mi koji skupljamo (skoro) sve – krećemo prvo od  jednog, pa onda dva, tri i više junaka, idemo onda pratiti simultano omiljene likove kroz više serijala, više izdavača, nakon nekog vremena shvatit ćemo kako nas zapravo zanima SVE, jer,normalno je,  neizmjerno volimo strip i sve njegove epohe i škole, da bi na kraju većina nas završila u klasičnoj zamci – previše ljubavi prema previše stripova, a premalo ili nikad dovoljno novca – i premalo ili nikad dovoljno prostora! Prvo nas nevino gledaju s jedne police, onda nam se počnu smijati i sa suprotnog zida, zatim su već na trećem zidu, pa nakon nekog vremena eno ih i na podu! Spavamo pored njih, na njima, još malo i sa njima!

Pritom nam ne pomažu niti izdavači – na tržište stalno šalju neodoljiva izdanja pred kojima kršimo svaki zavjet tipa „ne, ne želim više kupovati, želim uživati u onome što imam!“, kao u inat šalju nam hard cover izdanja, antologije u savršenom rasporedu epizoda kakav nikad nismo imali prilike čitati, u savršenoj opremi i konačno pravim rasporedom tabli,sa onima koje su iz nekog razloga izbačene u prvom izdanju. „Ubijaju“ nas tiho integralima, specijalnim izdanjima, daju nam iskušenja kojima ne možemo odoljeti. I najednom se nalazimo u situaciji da jednu te istu epizodu, ma koliko da nam je omiljena – posjedujemo u dvije, tri, pet, šest različitih varijanti! 

Slatki stripovi iz naše mladosti izviru nam u srednjim godinama umjesto u nekadašnjim roto izdanjima, u sladunjavim, savršenim, ukoričenim i friško mirisnim ,,de lux,, varijantama. A opet, makar koštaju prilične novce, nitko nam ne garantira da će sutra biti vrijedniji na kolekcionarskom tržištu od „jadnog starog izdanja“, jer zlatno pravilo kolekcionarstva je – svaka roba ima kupca, što je robe manje, zainteresiranih kupaca je više, što je potražnja kupaca veća, a roba rjeđa, to je i cijena veća!

Stoga se kolekcionari dijele i na pasionirane skupljače i pasionirane preprodavače – prvi su oni koji ne biraju način da se domognu nečega u svojoj kolekciji, a ovi drugi su u međuvremenu shvatili kolika je glad ovih prvih. Osim toga shvatili su kako stalno naviru novi pasionirani skupljači, jer put od ona dva stripa na polici do čovjeka koji ih želi SVE na polici je razmjerno kratak! Na tom putu neke je brojeve teško pronaći, neki su odavno „out of print“, neki su jaaako skupi zbog već spomenutog odnosa potražnje i ponude, pa pasionirani preprodavač, kao netko tko je na vrijeme osigurao zalihu pretpostavljene buduće tražene robe, tu dolazi na svoje! Naravno, poštovanje između pasioniranog skupljača i pasioniranog preprodavača ne postoji, odnos je čisto poslovan, a bez toga mržnja bi se mogla nožem rezati.

Tu dolazimo do još jedne važne stavke kad je kolekcionarstvo u pitanju – međusobni odnos skupljača! Obično se kaže kako je kolekcionarstvo hobi koji povezuje ljude i to je istina. No, postavlja se pitanje – gdje je ona magična granica na kojoj hobi prelazi u ozbiljnu priču, nekad veću i od života? Gdje je ona granica u kojoj će zajedništvo ljudi koji su si pomagali u skupljanju i uživali u beskrajnim rukavcima hobija postati otvoreni rat bivših prijatelja, jer je prvi, recimo, prešutio drugom da je, ne obavijestivši ga, nabavio jako vrijedan primjerak njegovog omiljenog stripa kojega ovaj godinama očajnički traži? 

Mnoštvo malih i velikih razloga stoji između hobija i ozbiljnog biznisa, između druženja i otvorenog rata, tako da, nažalost, zbog kvarnosti ljudskog karaktera, često u hobijima možemo osjetiti neke od sedam smrtnih grijehabahatost, škrtost, neumjerenost, zavist, srditost…a i bludnost bi se mogla ugurati nekako!

No, srećom, dobra većina i dalje zna da je tu isključivo radi druženja i uživanja, beskrajnih razgovora, što dnevnih, a što noćnih, natopljenim strašću prema stripu kao umjetnosti, autorima, izdavačima, tušu, mirisu i kvalitetu papira…

Dobra većina nas živi za čitanje, nabavlja da bi čitala, pa onda sve to fino sprema za kasnije, makar to kasnije može biti i nikad. Ovdje postavljamo logično pitanje koje si svaki kolekcionar postavi svako malo – čemu sve ovo? Koliko puta ja zbilja opet mogu čitati ovaj strip? Kada je dovoljno zbilja dosta? Koliko je stripova koje više nikad više neću pročitati, a zauzimaju mi prostor? No, svako malo na to pitanje odgovorimo lakonskom nabavkom novog broja – i zaboravimo gluposti koje nam , u trenucima slabosti, znaju pasti na pamet.

I onda se okrenemo našim junacima, koji uvijek u trenucima slabosti, znaju izvući asa iz rukava. Okruženi omiljenim stripovima, zaboravimo na pritisak onih koji, iako znaju da je prvi Superman plaćen 3,21 milijuna dolara, smatraju da smo se zatrpali. I uzeli i svoj i njihov životni prostor. I u to ulupali gomilu novca.

Ali, mi smo skupljači, kolekcionari! Ako im to do sad nije jasno – kasno im je za promjene! I, nek' znaju - nikad se ne zna! Možda izgledamo kao da ležimo okruženi smećem, makar savršeno poredanim, zaštićenim i sa savršenom kontrolom vlage u prostoriji s policama, ali nekima od njih ipak smećem – no, nikad se ne zna! Nikad se ne zna kada će doći naših pet minuta i kada će naoko neugledno izdanje sa dna police kupiti spravu za začepljenje usta svih onih koji nam nikada nisu vjerovali!  Do tog dana, najbolje im je da nas puste na miru. Uostalom, mi jesmo kolekcionari, ali smo, molim lijepo, pasionirani skupljači, koji ne kupuju da bi prodali, nego nabavljaju da bi uživali. 

I da bi ostali normalni u ovom ludom svijetu kojeg čine svi ovi koji ne razumiju koliko samo draži u svemu ovome ima.

All comments

Leave a Reply