OTKUD MAJSTOR CRTAČ U SUDNICI ?!

OTKUD MAJSTOR CRTAČ U SUDNICI ?!

Možda ste se zapitali, poput autora ovih redaka, što, dovraga, radi onaj crtač u sudnici? Znate već, vidjeli ste stotinu puta, najčešće u američkim filmovima, za vrijeme trajanja sudskog procesa, u jednoj od klupa, ili potpuno sa strane, sjedi crtač, koji manijakalno riše po papiru na kojem će za koji trenutak stajati njegova impresija parnice.

U doba kada kamere i fotoaparati bilježe sve, nelogično je – pa i pomalo je čudno vidjeti kako postoji „službeni crtač“, te je sasvim, pak, logično upitati otkud on tu? I tko je u pitanju? Tko ga je ovlastio? Tko ga je tu postavio?

Prvo i najvažnije u cijeloj priči – nije u svakom sudstvu na svijetu dozvoljeno prisustvo kamera u sudnici. U SAD-u, na primjer, unazad trideset godina nisu sve savezne države dozvoljavale fotoreportere tokom suđenja, praktično tek nakon glasovitog suđenja O. J. Simpsonu i sve većoj popularnosti kanala Court TV, svih 50 saveznih država dozvoljava prisustvo kamera i fotoaparata na suđenjima. Naravno, uz poštovanje strogih pravila o nemiješanju u proces. To se dogodilo sredinom devedesetih, od kada su živi crtači u sudnici više pomaknuti prema umjetničkom dojmu, nego prema medijskoj potrebi, pa su stoga sve rijeđi i sve manje plaćeni od medijskih kuća, ali pravi sladokusac, ljubitelj umjetnosti ili naprosto čovjek kojem su suđenja fetiš – rado će platiti dobre sume da bi imao jedan pravi, originalni „sketch“ iz sudnice!

Kad smo kod početaka - medijska potreba za praćenjem suđenja pojavila se već sredinom devetnaestog stoljeća, kada brzorastuće medijske kuće dobivaju želju da što vjernije prenose sočne detalje sa procesa. Crtači su svemu davali posebnu dramatičnu notu i najveće kuće su se otimale za njih. Ispočetka su to bili ne baš savršeni crteži, sličniji ranim stripovima, ali su se s godinama profesionalizirali i unaprijedili i majstori i tehnika.

Činilo se, pak, kako će početkom dvadesetih godina crtkarije sa suđenja otići u zaborav. Razvoj tiskarskih tehnologija, fotografije i tehnika snimanja najednom su u sudnicama stvorile prave medijske termite. Mnogi procesi kasnili su zbog bliceva, štimanja reportera i ometanja. Tomu je konačno trebalo stati na kraj, pa je od 1932. uobičajena scena da medisjke falange s blicevima i brzopoteznim pitanjima čekaju ispred sudnice, na stepenicama pred izlaznim vratima.

Od 1932. godine i cirkusa kojeg su uzrokovali novi masovni mediji oko suđenja čovjeku koji je navodno oteo sina Charlesa Lindberga, a zvao se Richard  Bruno Hauptmann, pa sve do 1987., u Sjedinjenim državama praktično jedini vizualni kontakt javnosti s većinom sudskih procesa bio je onaj koji je crtao takozvani „sketch artist“, profesionalni crtač, koji je tokom suđenja imao mogućnost biti u sudnici, ali potpuno miran, da ne bi uznemiravao samo suđenje. Njega je autorizirao sud, ali bi on svoje usluge nudio velikim medijskim kućama, koje bi njegovim crtežima ilustrirale izvještaje iz sudnice.

Naravno, posebnu draž ovakvih ilustracija činila je sposobnost umjetnika da prenese dinamiku suđenja i karakter tužitelja, obrane i optuženog na papir, tako da su mnoga djela „sketch artista“ zapravo prava mala umjetnička djela, čas umjetničke slike, čas neka vrsta izgubljene stripovske karike koja nedostaje. 

Joseph W. Papin, Bill Robles, Howard Brodie, Aggie Whelan Kennie, Elizabeth Williams, to su samo neka od hvaljenih imena „courtroom“ umjetnosti, a slavu su stekli ne samo svojom vještinom, nego i srećom da prisustvuju najatraktivnijim suđenjima u povijesti Amerike.  Papin je crtao u vrijeme dok je cijela Amerika čekala što će biti sa Patty Hearst ili Samom Berkowitzem (Son of Sam), Robles se proslavio crtanjem Charlesa Mansona, Brodie je crtao Jacka Rubyja, a Williamsova je prenosila suđenje Johnu Gottiju.

Dakle, nije bilo samo važno da si dobar crtač, nego je još važnije bilo da si na pravom mjestu i u pravo vrijeme! 

No, s druge strane, pravosudni organi proizašli iz nekadašnjeg Commonwealtha, na čelu s Velikom Britanijom, i dalje ne favoriziraju moderne medije, pa čak uredno zabranjuju i crtačima prisustvovanje suđenjima sa priborom za crtanje. Ono što im nije zabranjeno je da sjede u sudnici, mirni kao bubica – a onda da, nakon što suđenje završi za taj dan, „iz glave“ prenesu što se zbivalo u sudnici.

Tu je, posebno dok je takav zakon bio u Americi, ponajviše šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, do izražaja dolazila vrhunska vještina crtača. Pravi umjetnici, dabome, znali su prenijeti do u detalje neke od najvažnijih momenata velikih parnica!

Nažalost, kroz više od stotinu i pedeset godina povijesti, „sketch – artisti“ nisu stekli zasluženu slavu, pogotovo ne među ljubiteljima stripa, jer se malo njih ikada okušalo u našem svijetu.

Već spomenuti američki velikani „sketch arta“ uglavnom su za život, osim ovoga u sudnici, zarađivali kao reporteri ili ilustratori, a neki su se povlačili na posao „policijskog fotorobota“, gdje bi na osnovi ulaznih podataka svjedoka pokušali reproducirati lik kriminalca osumnječenog za neki prijestup. 

Pogađate, zakon o zabrani crtanja u sudnici strašno je razvio njihovu vještinu imaginacije, no to je jedna sasvim nova „filmska priča“.

All comments

Leave a Reply