“Ima li koga? – Ovdje nema nikoga! – Ako nema nikoga, ko ste onda vi? – Ja nisam onaj koga vi tražite! – A otkud vi znate koga ja tražim? – A otkud vi znate da ja ne znam koga vi tražite?”

Alan Ford je talijanski komični strip. Stvorili su ga scenarist Luciano Secchi, pseudonim Max Bunker, i crtač Roberto Raviola, pseudonim Magnus. Radnja stripa odvija se u New Yorku.

Likovi: Broj Jedan, Šef, Skviki, Sir Oliver, Alan Ford, Bob Rock, Grunf, Jeremija, Klodovik, Nosonja, Pellicus

Prvi broj Alana Forda izašao je u Italiji, u svibnju 1969. godine. Nakon samo nekoliko brojeva strip je stekao iznimnu popularnost. Nakon 75. broja Magnusa kao crtača zamjenjuje Paolo Piffarerio. Nakon toga dolazi do postupnog ali stalnog pada u nakladi Alana Forda. Alan Ford izlazi u Italiji u novim epizodama redovito (mjesečno) i danas. Raznim promjenama crtača i scenarista, tijekom vremena, izgubili su se i mnogi sporedni likovi koji su stripu davali dodatnu draž, a sam strip izgubio je osnovnu crno-humornu nit. Strip je bio izdavan u Francuskoj (ali je zbog slabe popularnosti ukinut nakon dvanaest izdanja), Danskoj (ukinut nakon samo šest epizoda), Brazilu (doživio samo tri izdanja) i u bivšoj Jugoslaviji.

U Jugoslaviji je “Alan Ford” objavljen 1972. godine – tri godine nakon talijanske premijere. Izlazi pod okriljem Vjesnika, a za odličan prijevod bio je zaslužan, Nenad Brixy. Nakon što je prestao izlaziti pod okriljem Vjesnika Alan Ford nastavlja izdavati Korpus d.o.o. (Strijela’92/Borgis d.o.o.), a nakon Korpusa izdavaštvo preuzima Strip-Agent, koji je do nedavno kronološki objavljivao sve stare epizode.

Grupa TNT osnovana je od Broja Jedan, a njezini su stalni članovi (tajni agenti) Alan Ford, Bob Rock, Sir Oliver, Grunf, Šef i Jeremija. Grupa TNT pod vodstvom prapovijesnoga paraplegičara riješava brojne kriminalne zaplete i ulazi u raznorazne situacije. Tajni agenti, međutim, od toga nemaju neke velike financijske koristi, već su uglavnom gladni i poderani odrpanci. Sjedište Grupe TNT je cvjećarnica na Petoj Aveniji u New Yorku, koja im služi kao paravan. Cvjećarnica je redovito bez cvijeća, a ako netko i slučajno u nju zaluta, članovi grupe TNT koji se tamo zateknu uobičajeno prodaju oronuli buket poljskoga cvijeća kojega su slučajno našli pod pultom. Dok većina članova veliki dio vrjemena provodi na zadatku na različitim stranama svijeta (od Afrike do Transilvanije), cvjećarnicu “budno” čuvaju Šef i Jeremija, koji na zadatke odlaze samo povremeno, kad se pojavi potreba za angažiranjem svih raspoloživih resursa. Iako prividno loše organizacije, članovi grupe funkcioniraju kao savršeno uhodan tim, te situaciju uvijek završe na za njih povoljan način, služeći se kreativnim i krajnje neuobičajenim sredstvima. Pomoću svojih članova, Broj 1 ostvaruje znatne zarade, koju međutim zadrži u svojim rukama, dok svojim agentima podijeli uredno – svakome po jedan dolar. Iako potplaćeni i izgladnjeli, agenti pokazuju zavidnu vjernost grupi, svrsi i svome vođi.

Svojevrsni fenomen tog stripa je u tome što je bio popularan samo u bivšoj Jugoslaviji i Italiji, a iako je slavna cvjećarnica smještena u New York, nikada nije preveden na engleski. U Francuskoj, Brazilu, Danskoj i drugdje nije preživio više od nekoliko brojeva, dokazavši na svom primjeru točnost poslovice Broja 1 kako “nije važno sudjelovati, važno je pobijediti”.

Velik dio zasluga za ovdašnji uspjeh pripisuje se hrvatskom prijevodu, ali i specifičnostima ovih prostora o čemu je u knjizi “Cvjećarnica u Kući cveća” pisao Lazar Džamić. On kaže kako taj strip nije bio samo satirična kritika kapitalizma, već i svakog korumpiranog i nekompetentnog sustava, a nadrealna farsa koja je u njemu prevladavala ovdje je bila prepoznatljivi način života, dok je kroz karaktere glavnih likova, disfunkcionalne diletante koji ipak dočekaju svoj ‘happy end’, ljudima davao inspiraciju i nadu.