facebook
Trijumf Adolfove družine

Trijumf Adolfove družine

Ne, nema veze s Hitlerom, ako ste slučajno tako pomislili. Nije tajna kako je upravo Adolf pravo ime Dade Topića – zamislite samo kako ludo hrabar je morao biti roditelj koji je četiri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata baš to ime nadjenuo svom djetetu, i to u tadašnjoj Jugoslaviji!

Da ne skrenemo u nepotrebnu politiku, roditelji sigurno nisu niti pretpostavljali da dječak sa tako teškim i bremenitim imenom, u startu osuđen na čudne reakcije okoline, zapravo čudne poglede neće zaraditi prije svega zbog imena, nego zbog svoje furke – Adolf, pardon, Dado (što ipak zvuči uhu ugodnije, posebno s obzirom na okolnosti) postat će jedan od prvih pravih osječkih rockera, a prve svirke grupe „Đavolji eliksiri“ bile su događaj koji je dizao lokalne čuvare ćudoređa na noge.

Posebno je stvar eskalirala kad su Dado i Josip Boček iz te grupe došli u puno poznatiju i stariju osječku grupu „Dinamiti“, gdje je Dado zamijenio nikoga drugog do starog rockera Kiću Slabinca, koji je morao ispoštovati poziv na odsluženje vojnog roka u JNA.

Lokalni „Bitlsi“, klinci kojima su gitare i duga kosa bili zanimljiviji od čuvanja tekovina revolucije bili su na meti pogleda svih onih koji su njihovo prangijanje smatrali blasfemijom, ali Dado i Josip Boček, sjajni gitarist koji će kasnije raditi i na Balaševićevim albumima, neće mariti za mišljenje lokalnih konzervativaca, što će ih na kraju odvesti u krilo velikom Korneliju Kovaču, s kojim će se udružiti u legendarnoj beogradskoj Korni Grupi, u koju Dado kao pjevač stiže u ljeto 1969. godine, kao zamjena dotadašnjem pjevaču grupe, pazi sad – Daliboru Brunu!

Dado će se u Korni Grupi zadržati točno dvije godine, nakon čega dobiva poziv Vladimira Mihaljeka – Mihe, zagrebačkog menadžera, da učine nešto pravo i veliko – osnuju zagrebačku rock supergrupu, čime bi uhvatili tadašnji trend na Zapadu još dok je vruć!

Poziv je prihvaćen, Dado odlazi iz Korni Grupe gdje mikrofon prepušta velikoj nadi u usponu Zdravku Čoliću (a ovaj vrlo brzo to prepušta Zlatku Pejakoviću!), te u Zagrebu skuplja družbu za grupu koja će dobiti naziv – Time!

Supergrupa, taj pojam skovan krajem šezdesetih godina, prvenstveno je koristio menadžeru grupe Cream, Robertu Stigwoodu, da reklamira sjajnu trojku – Eric Clapton, Jack Bruce, Ginger Baker.

Grupa Cream je zbilja bila supergrupa, mladi, ali već prekaljeni glazbenici, poznati po svom radu u drugim grupama, odjednom su dobili priliku zasjati kao reprezentacija – i to kakva!

Nešto slično pokrenuti će uskoro i drugi menadžeri i izvođači u SAD-u i Velikoj Britaniji, a krajem 1971. to će isto probati učiniti i Topić i Mihaljek (koji će kasnije biti prvi menadžer Bijelog Dugmeta i Parnog Valjka). Formula je jednostavna – uz vokal Dade Topića staviti sve najbolje što zagrebačka scena može dati u tom trenutku – pa su u studenom 1971. kompletirali bend kojeg su činili:

Tihomir Pop Asanović, klavijature (bivši član "Generalsa"), Vedran Božić, gitara (bivši član grupa "Grešnici", "Roboti", "Wheels Of Fire", "Mi", "Nautilus", "Super Session Band", "BP Convention"), Mario Mavrin, bas (bivši član "BP Convention"), Ratko Divjak, bubnjevi (bivši član "Dinamiti", "BP Convention", "Plesni orkestar RTV Ljubljana") i Brane Lambert Živković, klavir i flauta (bivši član kultnog benda "Grupa 220").

Supergrupa je uskoro krenula s vježbama, Dado se bacio na pisanje tekstova, ostali su se pridodali oko glazbe – uskoro su ušli u studio i snimili ploču za Jugoton nazvanu jednostavno imenom grupe – Time.

Ploča se našla na tržištu prije 48 godina, daleke 1972. – i ponudila sedam pjesama. Na A strani ploče bile su sjajne pjesme „Istina mašina“ (neobičan rock broj, pun zbijene energije, kojoj će počast na albumu „Neko nas posmatra“ dati i EKV, više od 20 godina kasnije), „Pjesma No.3“ sa sjajnim sanjivim uvodom, neprevaziđenim razvojem melodije i ljubavnim motivima skrivenim u pjesmi o pjesmi, te instrumentalna zezancija „Hegedupa Upa“ u kojoj se bend predstavio kao svirački kompetentan, doslovno se isviravajući na svim instrumentima.

Ispostavit će se kako će to biti tek zagrijavanje za ono što je donijela B strana ploče – prvo je stavljena moralizatorska „Kralj Alkohol“, vrlo vjerojatno inspirirana knjigom Jacka Londona „John Barleycorn“, da bi ploču začinila jedna od onih epskih pjesama uz koju su generacije padale u trans, izdižući se u nebesa i padajući pod zemlju, s osmijehom i suzama u stalnoj izmjeni – „Za koji život treba da se rodim“. Deset minuta možda i ponajboljeg progresivnog rocka na ovim prostorima, pravi „tour the force“ ostat će jedna od nabolje odsviranih pjesama ikada zabilježenih na ovim našim prostorima i utisnutih u vinil!

Kasnija Jugotonova reizdanja albuma, prvo na kaseti iz 1986., a onda i na CD-u iz 1990. uz sedam navedenih pjesama stavljaju jš dvije - na kraj A strane legendarnu baladu „Da li znaš da te volim“ (inače se originalno našla na albumu Time II iz 1975.) i na kraj albuma još legendarniju pjesmu „Makedonija“ (objavljena originalno na singlu iz 1973.), pa se tako često smatraju integralnim dijelom ove ploče, no to ne odgovara istini.

Čistokrvna ploča iz 1972. ima sdam pjesama i to je to! Čast ovim dvjema, također velikim i legendarnim, ali činjenica je činjenica! I tako je ovih dana u prodaji ultimativno reizdanje albuma, gdje se napokon koristio originalni magnetofonski zapis sa snimanja u studiju – i gdje nema ni jedne, a ni druge naknadno ubačene pjesme!

Dakle, originalnih sedam, kako je to prvotno zamišljeno, negdje pred Novu godinu izašlo je u izadnju Croatia recordsa na vinilu, a ovih dana izašao je i CD, sa prigodnom knjižicom od 36 stranica, u takozvanom deluxe pakiranju, gdje o albumu i grupi Time, uz fotografije iz tog vremena, pišu novinarske rock veličine poput Petra Popovića i Zlatka Galla.

Prvo preslušavanje nas je oduševilo, za razliku od ranijih izdanja instrumenti puno bolje dišu, zvuk je širi i topliji – i na vinilu i na CD-u. Adolf i družba, okupljeni pod imenom Time, neće se dugo održati na okupu, stalne promjene postave i šarolika diskografija ostavit će bend zauvijek zaustavljen u sedamdesetima – ali ova ploča ostaje jedan sponemik koji i danas zvuči monumentalno – i raskošno!

Što bi stara izreka kazala – ovu ploču svaki pravi kolekcionar jednostavno mora imati u kolekciji.

All comments

Leave a Reply