Prije točno 45 godina prvi puta se u svijetu stripa pojavio Jerry Drake, odnosno Mister No. Osvježenje u pomalo učmaloj ponudi Sergija Bonellija svakako je predstavljala činjenica kako novi junak nije smješten u doba klasičnih vestern klišeja, a i radnja stripa zamišljena je na potpuno drugoj strani Amerike – onoj Južnoj, u prašumama i močvarama oko Manausa.

Također, Mister No je bio luzer u startu – obično dekintiran, rado je pravio gužvu i izvlačio deblji kraj u tučama, tako da je poprilično odudarao od klasičnog tipa strip junaka iz te talijanske škole. Još jedna stvar bila je zanimljiva – Mister No nije imao klasičnu „buddy – buddy shemu“, tipa Zagor – Chico ili Tex Willer – Kit Carson, iako su Otto Kruger ili Phil Mulligan predstavljali rijetke ljude na koje se Drake mogao osloniti, a Kruger konstantno igrao na granici potencijalnog stalnog „sidekicka“. 

Jerry Drake ipak je osuđen na samoću, osim ako ne uzmemo u obzir njegovog vjernog Pipera! Još jedna specifičnost ovog stripa je uvođenje jednog stroja kao gotovo stalnog lika, neodvojivog karakternog glumca u nešto modernijem vesternu. Ono što bi na Divljem Zapadu bio konj (pada nam na pamet Jolly Jumper, vjerni at Lucky Lukea, ili Taličnog Toma), kod Jerry Drakea, ratnog veterana mnogih američkih ratova iz sredine prošlog stoljeća, bio je avion! I to kakav!

Ako ćemo nakratko Mister Noa prebaciti na Divlji Zapad, njegov Piper bio bi bliži kakvoj ragi, muli ili magarcu nego rasnom konju. No, svejedno, ta životinja, ma kako kilavo izgledala, svejedno će se uvijek naći na pravom mjestu u svoje vrijeme, uskočiti kad je gusto, parkirati ispod prozora kroz kojeg izbacuju našeg glavnog junaka – i usprkos tvrdoglavosti i sporosti – uvijek dovesti stvari do kraja!

A Piper je u stvarnom životu bio upravo to! Naime, model J-3, na kojem se bazira avion Nick Drakea, logično, postojao je u stvarnom životu – i potpuno vjerno je prenesen u strip. Sve se u stripu podudara – i godište radnje i godište aviona, a priča o Piperu zapravo je priča o samom Mister Nou! Naime, i avion je ratni veteran i mogućnost kako je Jerryjev primjerak bivši veteran poput gazde je nevjerojatno velika. 

Vežite se, polijećemo...

Piper J-3, nazvan još službeno i Cub (što znači mladunče), prava je rudimentarna „peri – deri mašina“, nastala još 1930. godine, pod imenom Taylor J-2. Tvornica iz Pensilvanije, iz grada Bradforta, smislila je zanimljiv tip visokokrilca, koji je u isto vrijeme trebao biti lagan i izdržljiv, a kada je to prepoznao industrijalac i investitor William T. Piper – priča će postati uspješna! Tvrtku pred bankrotom uspio je podignuti na noge i krenuti s njom u blistavu budućnost. 

Pretpostavlja se kako je ukupno u periodu od 17 godina proizvedeno više od 20.000 modela Piper J-3 (zapravo je ime nastalo blagim redizajnom modela T-2 i ribrendiranjem), a poseban vjetar u leđa dat će narudžba američke vojske, koja će dvosjedni aviončić angažirati u vojne svrhe pod imenom L-4 Grasshopper.

Upravo će u vojsci Piper J-3 kao avion za sve zadatke osim onih u izravnoj borbi pokazati svoju snagu i istaknuti sve prednosti – lagana konstrukcija, jednostavnost upravljanja, sposobnost niskog leta i mogućnost uzlijetanja i slijetanja sa kratkih i neuređenih površina – sve ono što smo vidjeli da radi i u stripu! 

Zanimljivo je kako su civilni Piperi kupljeni prije rata poslužili vlasnicima za odrađivanje mobilizacije – naime, svi su ušli u takozvanu Civil Air Patrol – koju je najlakše opisati kao „građani nadgledaju izbore“, s tim da su ovdje civili za upravljačem svojih Pipera J-3 nadgledali obale SAD-a – i tražili njemačke podmornice i brodove, tamo gdje je vojsci bilo nezgodno ili nisu imali kapacitete.

Nakon Drugog svjetskog rata i prestanka proizvodnje vojnih primjeraka (proizvodili su ih 20 svake minute!) većina Pipera je samo promijenila vlasnika – i prešla u civilne ruke, prodajom na dražbama. Ono što je najzanimljivije, polovica od 20.000 proizvedenih primjeraka i danas vozi u civilnoj avijaciji diljem svijeta, uredno registrirano ili u nekom obliku neprijavljeno. A zadnji je proizveden prije 73 godine!

Razloge za dugovječnost opet ćemo pronaći u njegovoj konstrukciji – pokreće ga  klipni motor, s četiri cilindra, kakav se može pronaći u dosta automobila – recimo staroj VW Bubi ili starijim Alfama i Subaruima . To su takozvani motori tipa boxer, s tim da je Piperov razvijao snagu od nekih 50 do 65 „konjskih snaga“, ovisno o verziji. 

Da vam plastično dočaramo - to je snaga motora ekvivalentna snazi koju razvija motor  jačih Buba, ili Yuga 55/65 ili Zastave 101! A čitav Piper je čak duplo lakši od jednog Stojadina! Teži tek 345 kilograma, bez goriva, pilota i suputnika! Niti njegova brzina nije ništa drukčija od Zastave 101 – Piper J-3 maksimalno može razviti oko 140 km/h, što je za avion zapravo više sporina nego brzina! Uz sve to može dobaciti s punim rezervoarom nekih 350 kilometara, a može ga se uspeti do 3500 metara visine. Ali,preporučljivo je bilo držati ga na nižim visinama. Razlog je jednostavan – lagani Piper na velikim visinama rado ometaju struje zraka, a upravo to je razlog zašto mu je svaki vjetrić bio znak za uzbunu, a oluja u najavi smrtni neprijatelj!

Nosivost Pipera J-3 Cub je tek 205 kilograma, pa se podrazumijeva da osim goriva, pilota i suputnika u Piper može stati još eventualno jedna omanja putna torba!  No, zato ga možete spustiti gdje god hoćete – jer svojom težinom nikad neće skršiti donji postroj! Lako ga je opraviti, pa nije problem niti ako ga izbuše mecima! Dužina aviona od 6,5 metara i raspon krila od 10 metara pripomažu spuštanju na livade, između šumaraka, na ulice i između kuća!

Sto mu gromova !!!

A ono famozno lupanje nogom, tako tipično za Mister Noa? I to je istina, jednako kao što se kod starijih motora anlaser pokreće udarcem čekića, da četkice koje su zaglavile ipak krenu, tako je i Piper imao svoje, čisto automobilske mušice! Udaranje je zbilja pomagalo!

I da, za kraj još jedna caka – u Piperu ne postoje odvojena sjedišta, nego pilot i suvozač (putnik) u ovom malom dvosjedu sjede na klupi. Kada je pilot sam, poželjno je da, zbog rasporeda težine, sjedi na sredini. Naime, ako je pilot udesno ili ulijevo, upravljanje postane teže, a avion nestabilniji! 

Bilo kako bilo, nestabilan, ćudljiv, ne baš kapacitetan – ali ipak junak! Taj Piper, baš je poput našeg omiljenog junaka, i njegovog gazde – Mister Noa!