Za Beograd, firmom Krstić!

Po mnogima ponajbolji film snimljen na ovim prostorima ove godine slavi 40 godina od premijere. Film nevjerojatno pamtljiivih scena, pejzaža i citata, ponekad nazivan i komedijom apsurda, generacijama odraslima osamdesetih i devedesetih više je od samog filma. „ Ko to tamo peva“ gotovo da je generacijski film, iako je originalno radnjom smješten puno godina ranije – u 1941., on je zapravo poslužio tim generacijama na više načina. 

Uveo ih je u svijet drukčijeg humora, možda im je prikazao i prvu scenu seksa u životu, a ako su bolje gledali, možda im je ponudio i predskazanje budućnosti! Film Slobodana Šijana na scenarij Dušana Kovačevića zapravo je alegorija buduće propasti. Iako sam autor to nikada nije do kraja priznao – truli autobus braće Krstić predstavlja ili socijalističko društvo ili partiju ili bivšu državu, a skupa sa svojim putnicima vjerojatno sve njih zajedno!

Višeslojan koliko jedan film  naizgled dosadne vodoravne radnje može biti, „Ko to tamo peva“ je remek djelo, kazališna radnja smještena na pokretnu scenu – autobus, koji se polagano i s puno muke probija iz srbijanske provincije prema Beogradu, putevima i od Boga zaboravljenim (snimano je inače u Deliblatskoj Peščari), vozeći sa sobom putnike koje povezuje naizgled isti cilj, da se nekako dokopaju glavnog grada. No, putem se ti ciljevi jednostavno rasplinu, u nemogućem razvoju događaja gotovo da postane nebitan cilj, a sve više i više postaju bitne razlike među putnicima, što u jednom trenutku kulminira i nasiljem. 

Uostalom, film ste pogledali mnogo puta, zašto ne još jedanput? Pogledajte ga, ako do sada niste, novim naočalama, i prepoznajte u svim tim naizgled nespojivim likovima predstavnike raznih društvenih slojeva svedenih na prostu i neodrživu uravnilovku. Na kraju krajeva, prepoznajte u svim tim putnicima sve one koji su naizgled imali isti cilj u nekadašnjoj zemlji, ali su se na putu do tog cilja potpuno udaljili i onda fizički nasrnuli jedni na druge. I opet, prepoznajete li tu iskonsku balkansku mržnju i stalne međusobne optužbe u slučaju kada dva jadnička, dva svirača romskog porijekla, postanu vreća za nabijanje? 

Špijun, gotovo besramnih karakteristika, koji zaziva dolazak Nijemaca, zapisuje topografske detalje i koji bi „proterao autobus preko ruševnog mosta, samo da se on pita“ (Bata Stojković), stari kondukter, koji naizgled uvodi red i stroga pravila, a zapravo potkrada putnike (Pavle Vuisić),  junak Prvog rata, djed koji se diči ordenima koji novoj generaciji ništa ne znače, ali koji je spreman još jednom ako treba izgorjeti u borbi (Mića Tomić), mentalno ne baš najpristaliji vozač autobusa, Miško (Aleksandar Berček), koji vozi autobus i „zatvorenih očiju“, šlager pjevač koji ni u stvarnom životu nije imao sluha (Dragan Nikolić), mladi bračni par sklon strasti i ništa drugo više od toga (Neda Arnerić i Slavko Štimac) i očajno nespretni lovac opremljen kompletno po propisu (Taško Načić) samo su neki od likova koji defiliraju filmom i nose svojim ulogama jasnu kritiku našeg vremena i našeg prostora.

Da film, koji je i naslov dobio po jedva primjetnoj rečenici koju ljutito izgovara Pavle Vuisić, ipak ne bude na prvu preozbiljan pobrinule su se legendarne scene sa mitskim replikama – poput seksa („I tata bi, sine!“), blokade puta („Pusti me zva'ću decu! Decoooo!“) ili sprovoda (koja je zapravo film u filmu). Pomniji promatrači svakako pamte i ismijavanje vojske (koja je spremila malog topa za spriječiti snažnu njemačku vojnu silu) i sasvim realne scene klanja svinja, Pajinog ispijanja rakije ne iz čašice nego cugom iz flaše, koje su samo još začinile balkanski „melos“ u filmu, a koji se rasteže čitavom njegovom dužinom – sjetite se samo scene u kojoj ekipa jede roštilj s mladim lukom! 

I sve završi kolom i rakijom, na zgražanje ipak preživjelog Brke (tako se Bata Stojković zove u filmu). Tuberan – hipohondar (Boro Stjepanović), predstavlja boležljivu građansku klasu, a pop (Petar Lupa) svojim neznanjem i odsutnošću bilo kakvog odgovora na ijedno konkretno pitanje govori sam za sebe.

Toliko toga stisnuto je u samo sat i pol filma! I nisu samo scene te koje su film učinile legendarnim, slično kao i kod špageti vesterna, neizostavna je bila jednostavna, a pamtljiva muzika. Napisao ju je Vojislav „Voki“ Kostić, nepravedno zanemaren kad se govori o ovom remek – djelu filmske umjetnosti. Kostić je ionako sumornu fotografiju, odnosno kameru i pejzaže kojima se vozi autobus, dodatno „nabudžio“ muzičkim sekvencama koje se odmah režu u mozak, poput onih Morriconeovih. A što tek reći za pjesmu, za koju više nitko ne zna ni kako se zove u originalu? „Nesrećnik sam“, „Za Beograd“, „Sviće zora“…sve su to imena jedne te iste pjesme za glas, harmoniku i drombulje, u izvedbi dvojice, smijemo li uopće napisati u današnje vrijeme, Cigana. 

Pjesma koja je nadišla i sam film iz filma koji je nadišao i samu pjesmu, jednostavno – legendarno! Pečat jednog stoljeća, jednog odsječka na teritoriju Europe, jednog vazda nesretnog Balkana, prepuštenog vlastitim zabludama i uvijek novim epizodama samoranjavanja, to je zapravo „Ko to tamo peva“. Na IMDB-u i ostalim stranim Internet mjestima posvećenima filmu, pronaći ćete epitete poput „hilarious“ i „funny“, ali suštinski, iako ga odlikuje strašan humor, ovaj film je daleko od smiješnog. On i svršava tragično, kao i svaka ovdašnja odiseja.

P. S.

Većinu trivije vezane za ovaj film možete naći na internetu, „Ko to tamo peva“ je pop-kulturni fenomen koji, baš kao i slični fenomeni napolju, ima armiju obožavatelja, a i mediji s ovih prostora često donose tekstove o filmu. Ovdje ćemo navesti samo jednu – autobus „Mercedes“ tipske oznake O3500 koji se koristi u filmu ne odgovara vremenu radnje. Radnja filma je 1941., autobus je očito već star, ali taj tip autobusa zapravo se počeo proizvoditi tek 1949.! No, možda je i ta aljkavost kod izbora scene na kojoj se odvija film još jedan od onih skrivenih „motiva“ da se filmom „Ko to tamo peva“ zapravo otpjeva himna ovom prostoru gdje pravila ne važe, gdje je sve samo privid reda, rada i discipline i gdje nam je uvijek iznova ovako kako jest.

Ne čudi zato što već godinama mural s likovima iz filma stoji ponosno u Sao Paolu u Brazilu. Tu smo mi negdje, zar ne?