Svaki ljubitelj stripa s tematikom Divljeg zapada svakako zna za „Vinčesterku“. Sve do trenutka kada ona ne stupi u akciju napeto je i gusto, ali kad „Vinčesterka“ zapuca, neprijatelj pada kao pokošen ili bježi glavom bez obzira.

Vjerojatno svaki malo bolji poznavatelj povijesti Divljeg zapada zna da kad se kaže „Vinčesterka“ to se ne odnosi na samo jednu pušku. No, najčešće se odnosi na model '73, omiljenu pušku u stripovima o Divljem zapadu i model '94, koji se neprekidno radi već 126 godina! Neki će kazati kako je Winchester postao sinonim za sve druge puške kojima se također osvajao Zapad, nepravedno bacajući u drugi plan puške tvrtki Sharp, Spencer ili Springfield.

Neki će reći kako je nepravda uzrokovana zvučnošću imena i popularnim stripovima, filmovima i lakim štivom kroz zadnjih stotinu godina. Upravo i naslov legendarnog filma iz 1950. godine „Winchester '73“, redatelja Anthonyja Manna, u međuvremenu uvrštenog u američko kulturno blago, a u kojem je glavnu ulogu ostvario na našoj stranici već spominjeni heroj James „Jimmy“ Stewart, govori u prilog tome kako je „Vinčesterka“ majka svih pušaka iz tog vremena!

Kad jedan film nazovete po modelu puške i svi odmah znaju o čemu se radi, onda je jasno zašto se za „Vinčesterku“ kaže kako je osvojila Zapad. Amerikanci na spomen „Vinčesterke“ odmah skaču, svaki od njih ima neku priču o njoj, a velika je vjerojatnoća da ćete, pogotovo na Srednjem zapadu, naići na vlasnika dobro očuvane „vinčesterke“, bilo da se radi o nekom modelu iz prvotne serije, bilo da se radi o kasnijim verzijama. Uostalom, „Vinčesterka“, onakva kava je bila i u vrijeme radnje, recimo, Texa, i danas se može kupiti nova, proizvodi se čak i u Japanu, Italiji, Vijetnamu, a do danas je jedna od najcjenjenijih lovačkih pušaka svih vremena. Prije svega model 1894., među lovcima i model 1873. među ljubiteljima westerna!

Ipak, vratimo se na početak priče – tamo se nalazi ne „Vinčesterka“, nego „Henrijevka“, puška, ili rifle, kako bi to Amerikanci rekli, koja je riješila veliki problem koji je često izvirao pred ljude sklone gužvi i pucnjavi. Problem je glasio – ima li nešto efikasnije od „Kolta“ u onim trenucima kada si okružen gomilom neprijatelja? Domet revolvera nije bio velik i u trenucima kada bi, recimo, u napadu na diližansu, ostao okružen nadmoćnijim neprijateljem, često je nesretnik morao birati između revolvera (tvrtka ga je proizvodila od 1835., po britanskom patentu) i karabina (koji nije imao mogućnost ispucavanja više od jednog metka prije ponovnog punjenja). Nedostajalo je ono što danas poznajemo kao repetiranje!

No, 1860. godine stiže patent čovjeka pod imenom Benjamin Tyler Henry, koji predstavlja novi sustav punjenja puške već spremljenim magacinima u kojima se nalazi 16 metaka. Zapravo, u pitanju je razrada ideje koju je još 1848. prvi put promovirala tvrtka Volcanic Repeating Arms (kasnije će ovu malu kuću kupiti Smith & Wesson), a čije ime je jasno govorilo da promoviraju puške i pištolje koji nakon jednog opaljivanja to mogu opet učiniti bez ponovnog punjenja. Dakle – repetirke! Ta-ta-ta-ta-raaaa!

I kod Vulcanic puške (koju je osmislio otac „magacina“ Walter Hunt), baš kao i kod „Henrijevke“, za punjenje i pražnjenje koristila se poluga, koja je otvarala prostor na pušci za magacin s mecima, koji se ubacivao se sa stražnje strane puške. Uostalom, znate, vidjeli ste – u to vrijeme korisnici puške imali su svi iste žuljeve na rukama od repetirke, kao što danas imamo od mobilnog telefona!

Henry je ispravio mnoge nedostatke Vulcanica, te je zbog svojih neviđenih performansi od čak 28 metaka u minuti, kada je gazda puške vičan poslu, ova puška, popularna „Henrijevka“ dobila službeni naziv – brzometna puška (brzometka). Brzometka repetirka. Kao da nazivamo kakvu pticu!

Naziv je, naravno, suprotno, dobila i čitava masa pušaka koje su se do tada koristile u naoružanju kako vojske SAD-a, tako i raznih civilnih osoba i lovaca, a kod kojih se nakon svakog opaljenja morao ubacivati novi metak u cijev. Te puške otad se zovu sporometke!

Iako je Henry puška ponudila neslućene mogućnosti brzopoteznog pucanja, imala je i nekoliko strateških problema – konstrukcija je bila razmjerno nepouzdana, metak je znao zaglaviti u magacinu, a i sam Henryjev kalibar 0,44 (ispravnije se piše .44) nije imao neka raskošna balistička svojstva. Metak promjera 1,1 centimetar će zadržati i „Vinčesterka“, ali će uz pomoć još jednog velikog imena u svijetu oružja – Johna Mosesa Browninga – stvar kasnije dovesti do savršenstva!

No, prvo još malo o Henry puškama – početkom Građanskog rata, tvrtka Henry probala je prodati svoju pušku Uniji, ali nije naišla na veliko interesovanje nadležnih koji su i dalje vjerovali Sharpsu (puška sa mogućnosti ispucavanja 8-10 metaka u minuti, precizna i nešto teža) i Spenceru (još jedna čuvena brzometka s dometom kao i Sharps, oko 460 metara, ali s mogućnošću izbacivanja između 14 i 20 metaka u minuti, ovisno o sposobnosti vlasnika, ali ponešto nepouzdanija).

Henry brzometka je pokazivala određene mane u opsluživanju, a vojska suočena s problemima rasipanja metaka (uočeno već pri korištenju Spencer pušaka) smatrala je kako su brzometke noćna mora za logistiku, te je, u nedostatku valjane strategije za uporabu nove vrste pušaka na bojištu, jedno vrijeme odbijala upornog Henryja. Jednostavno, dok je išlo kao po loju, nije im trebala još i ta zajebancija – ali kad je postalo gusto – zovi Henryja!

Naime, kako se rat zahukao, tako je konačno i Henry dobio priliku – pogotovo jer su neki vojnici privatno već ranije uveli „Henrijevku“ u uporabu – naime, Unija nije imala striktnu politiku po pitanju nošenja oružja u vojsci, kao ni Konfederacija, pa je bilo čak poželjno da se od kuće ponese i svoje oružje, pod uvjetom da ga se može nositi i logistički opsluživati.

Uskoro će početi kružiti fama o nevjerojatnim mogućnostima „Henrijevke“, pa će vojnici od vlastitih plaća kupovati upravo te puške, jer se vjerovalo da u najtežim situacijama doslovno spašavaju život. Po tome su bile neka vrsta tadašnjeg „AK-47 Kalašnjikova“, ne baš precizne, ali zato jako efikasne po pitanju strašenja protivnika – 28 metaka u minuti nije bila mala stvar u to vrijeme! Uskoro će i vojska Unije nabaviti vlastite zalihe i dodjeljivati pušku najboljim vojnicima, kao nagradu i slično. A vojnici Juga su smatrali najvećim plijenom otimanje upravo takve puške!

No, za razliku od „Kalaša“, nedostajala joj je pouzdanost. To će ispraviti „Vinčesterka“, koja će startati od modelske 1866. godine. No, tek model iz 1873. postat će legenda. Ne baš nedostupna (koštala je 20 tadašnjih dolara), sa širokom lepezom prodajnih mjesta i lakim servisiranjem, postat će najdostupniji „grom u rukama“, poželjan za odstrel zeca, lopova ili indija...starosjedioca.

Za razliku od Henry puške, koja je imala relativno malu produkciju (za vrijeme rata tek 280 komada mjesečno), Winchester će produkciju svoje puške dovesti do savršenstva. Model '73 nepromijenjen će se proizvoditi sve do 1923. i tada će brojka stati na preko 700.000 pušaka (u međuvremenu je Winchester zasebno radio i serije '76, '86, '92, '95...), tako da su milijuni „Vinčesterki“ dopale u ruke vojnika, avanturista, lovaca i doseljenika diljem SAD-a i čitavog svijeta. Sudjelovat će kao presudno oružje u francusko – pruskom i tursko – ruskom ratu, a neke od takvih završit će i na Balkanu.

Ispravljajući sve mane „Henryjevke“, koristeći bolje materijale i razne kalibre metaka, Winchester će svojom famoznom puškom konačno ostvariti san onih kojih su sanjali brzometku koja je u isto vrijeme i precizna (u odnosu na dotadašnje) i pouzdana (bez zaglavljivanja i iskrivljavanja). S nešto malo duljom cijevi i kvalitetnijim čelikom, bila je preciznija, a težila je pola kilograma manje od Henry puške. Ukupno 4 i pol kilograma, što je bilo prilično olakšavajuće pri dugotrajnom nošenju, pogotovo u jednoj ruci. No, postojale su varijacije u duljini cijevi i namjeni – pa osim klasične repetirke, uvijek ste mogli birati i karabin s kraćom cijevi ili musketu s dužom cijevi, ali je princip punjenja ostajao isti.

Iako se neki najbolji znalci Divljeg zapada ne slažu da je Winchester puška modelske godine 1873. puška koja je stvarno osvojila Zapad, titulirajući Sharpsovu brzometku iz 1874. kao bolju i čak omiljeniju od nje, svi priznaju kako je popularna kultura dvadesetog stoljeća od Winchesterove brzometke stvorila brend za sebe. I sinonim za osvajanje Divljeg zapada!

Kad god bi se začula truba konjice u daljini i napadnut konvoj doseljenika od strane indijanaca bio na umoru, znalo se kako stižu jahači u plavim bluzama s „Vinčesterkama“ koje ispaljuju metke dok su ovi još na konjima. A i do tada, „Vinčesterka“ bi držala okružene na životu! Pa čak i kad to uopće ne bi bila „Vinčesteka“! Kužite?

Ipak, za kraj, još jedna kontra priča – jedan od uzroka legendarnog poraza generala Custera kod Little Big Horna, u lipnju godine 1876. bile je, uz niz strateških pogreški, i odluka Custera da vjeruje Springfiled puškama, tada standardnom oružju američke vojske. I usput ne ponese sa sobom tri teške strojnice Gutling!

Precizne, ali sa samo jednim metkom u cijevi, u trenucima opsade Springfield puške bile su loš odabir. S druge strane, Bik Koji Sjedi i Ludi Konj nisu imali dileme – brzometna puška bila je ono pravo! Mnogi primjerci „Henryjevki“ i „Winchesterki“ našli su put do Indijanaca, uglavnom švercerskim kanalima, kao u stripovima, a presudnu vatrenu premoć dali su im baš kod Little Big Horna.

Igra sudbine, malo vojničkog ludila, malo gluposti birokracije, a s druge strane, poduzetni šverceri i lucidni Arapaho, Lakota, Dakota i Cheyenne indijanci. I naravno, brzometke.