Goschini i Uderzo stoga su se svjesno i zaštitili činjenicom kako veseli Gali tuku Rimljane SAMO kada popiju čarobni napitak. U svakom drugom slučaju, osim ako niste Obeliks, bitka je bila neravnopravna i u korist Rimljana.

Kako Rim nije trajao par stotina godina, nego se njegova pojava računa još od 8. stoljeća prije Krista, pa sve do 5. stoljeća nove ere, te uzevši u obzir kako je tijekom tih godina mijenjao uređenje i oblik, od kraljevine, preko republike, pa onda i carstva, odnosno imperije, teško je opisati sve mijene kroz koje je prolazio rimski vojnik kro sva ta stoljeća, tako da ćemo se zadržati na legionarima iz vremena radnje Asteriksa. Dakle, iz vremena Cezara, Gaja Julija. Službeno najvažniji rimski car, zapravo onaj koji je i dokunuo Republiku, odnosno Senat i uspostavio carstvo, pobijedivši u građanskom ratu Pompeja Velikog, ujedno je proširio Rimsko carstvo u svim pravcima. 

Iako je Cezar još uvijek službeno ratovao za Republiku, nakon njegove smrti, točnije ubojstva 44. godine prije Krista, počinje era Imperije, koja će uskoro postati najveća organizirana država koju je svijet ikada poznavao – osvajanja su bila stalna i uspješna – a nama posebno zanimljivo je osvajanje Helvetije (današnje Švicarske) i Galije (današnje Francuske).

Galija je osvojena, to svi ljubitelji Asterixa dobro znaju, predajom Verncingetoriksa, čovjeka koji je ujedinio Gale (što je do njega bila nemoguća misija) u borbi s guvernerom Galije, tada još uvijek ambicioznim Gaj Julijem Cezarom. U osnovi, priča je poznata, klasična „zavadi pa vladaj“ forma, Rimljani su Galiju držali u vazalnom položaju, ali je nisu službeno osvojili.

 Galska plemena držali su međusobno posvađanima i to im je išlo od ruke sve dok nije stigao Vercingetoriks, koji konačno ujedinjuje Gale protiv zajedničkog neprijatelja – Rima. Znajući da je nemoguće suprostaviti se taktičkom geniju Gaja Julija, Veringetoriks organizira „partizanski“ rat protiv Rimljana, koji će vremenom toliko postati uspješan da su rimske jedinice zbog prekinutih linija opskrbe postale prilično oslabljene i nervozne. 

Konačno uvlačenje većih snaga Gala u borbu završava trijumfom kod Gergovije (također se slavi u Asteriksu!), ali Cezar ne miruje i kreće u protunapad. Sve završava uvlačenjem Gala u klopku. Opijeni slavom pobjede kod Gergovije, Gali primaju i plemena koja se do tada nisu borila za slobodu – pa postaju preveliki za gerilu, a i dalje premali za snažan rimski odgovor. Do tada genijalni Vercingetoriks dozvoljava da i sam postane vođa organizirane vojske, zaboravlja na gerilski rat i biva stjeran u kut – u utvrdu u Aleziji! 

Dupli prsten oko utvrde kojeg je postavio Cezar naprosto davi branitelje, ne ostavlja mogućnost pojačanjima, a dobar dio Gala bježi i napušta Vercingetoriksa. Ovaj se konačno predaje 52. godine p.n.e. i nakon pet godina tamničenja u Rimu i sudjelovanja u Cezarovom trijumfu na ulicama Vječnog grada, on biva smaknut. 

Trijumf u Galiji ostavio je Cezaru otvoren put prema Rimu i smatra se vjetrom u leđa njegovom ustoličenju za rimskog cara. U osnovi se malo zna, ali Cezarova diktatura, kasnije proglašena carevanjem, trajala je tek pet godina! Od 49. do 44. godine prije Krista, kada ga, na Martovske ide, 15. ožujka i ubijaju pobunjeni rimski senatori, s ukupno 23 uboda nožem! Ako je Aleksandar kazao „Čuvajte mi Jugoslaviju“, onda ćemo vjerovati kako je i Gaj na samrti kazao – „Zar i ti, Brute?“

Eh, da, ostavimo Cezara i vratimo se rimskim vojnicima – ono s čime je raspolagao u Galiji, Gaj Julije je komotno mogao nazvati najboljim od najboljeg tadašnjeg svijeta! Njegove legije razlikovale su se od drugih legija jer su imale 1000 vojnika manje (otprilike 4000 u svakoj legiji), a njegova čuvena 10. legija bila je sastavljena od biranih boraca koji su bili „kao jaje jajetu“. 

Svi su bili takozvani slobodni ljudi, koji su nakon očekivane vojne službe dobivali doživotnu penziju, plac po izboru u osvojenim provincijama i ostalu pomoć rimske države. Legija se dijelila na kohorte, kohorte na manipule, a manipule na centurije (one su imale između 40 i 100 vojnika). Cezar je legiju kontrolirao preko tribuna, koji su dalje zapovijedali centurionima i dekurionima. 

Da bi se razaznali na bojištu i prilikom zapovijedanja komandi, časnici su na kacigama imali perjanice, zbog lakšeg uočavanja od strane svojih vojnika. Famozni rimski raspored, od napadačkog do obrambene kornjače, a koji znamo iz stripova o Asteriksu, zbilja je postojao. Zahvaljujući širokom izboru uvježbanih taktika u borbi i brzog lanca zapovijedanja, Rimljani su gazili sve pred sobom. Protivnici, razni barbari tog doba, uglavnom su se razbijali o Rimljane kao od zida. Naime, iako su u Asteriksu prikazani poput mlakonja, Rimljani su bili fantastično uvježbani, snažni i sa smislom za slušanje komandi i čuvanje rasporeda. Mačevima i kopljima baratali su odlično, a čitava taktika bila je podređena najefikasnijoj uporabi naoružanja u svakoj prilici.

Nije bilo dana da legionari ne bi vježbali, kako fizičku spremu, tako i gađanje i mačevanje, tako da su trupe u Galiji znale prepješačiti i po trideset kilometara u jednom danu i opet biti spremne za borbu! Iako u stripu ima kržljavih i sitnih Rimljana, činjenica je kako su za prijem u legiju svi vojnici morali zadovoljiti standarde visine, težine i muskulature, makar je prosječna visina muškarca u tom periodu bila tek oko 160 centimetara! Tako se smatralo kako je nabolji vojnik onaj koji ima između 170 i 174 centimetra, što je za to doba bila gromada od čovjeka!

I dok su barbarska plemena imala na raspolaganju što je tko ugrabio od oružja, Rimljani su bili naoružani striktno po pravilu službe – s jedne strane bodež, s druge gladius (famozni kratki rimski mač), u ruci koplje, a u drugoj štit (metalni okvir s drvenom popunom). Nakon reformi vojske, još u rano vrijeme Republike, unificirani su oklopi i njihov izgled – a postojale su četiri glavne vrste oklopa koje je nosila legija. 

Najpoznatijii je bio takozvani Lorica Segmentata, upravo onaj koji se najčešće prikazuje kod legionara u Asteriksu i uopće u popularnoj kulturi – obuhvaćao je metalne ploče međusobno povezane kožom, iz dva dijela, gornjeg koji prekriva ramena i torzo – i donjeg koji prekriva stomak. Oklop je bio težak oko 10 kilograma, kao i uglavnom svi ostali oklopi koje je rabila legija. Časnici su nosili takozvani Lorica Plumata, koji je imao uključeno i perje, kao i famozni Lorica Musculata, koji je rađen od bakra i posjedovao je reljefno izraženu muskulaturu na prsima. U Asteriksu su to oni žuti oklopi koje nose najvažnije rimske face.

Općenito se uzima da je s teškom vunenom tunikom (u Asteriksu je obično zelena, ali je inače bila najčešće crvene boje), zbog koje dugo vremena Rimljani nisu nosili niti neku vrstu hlača, a niti donji veš (da izvinite, bilo je tako lakše čučnuti u neki žbun i izvršiti nuždu), rimski legionar nosio sa sobom sebe samog – i težinu još jednog sebe! U to se računaju kaciga (inače su je Rimljani „ukrali“ baš od Gala, koji su isti oblik kacige kao i Rimljani imali prije njih samih!), oružje, oklop, popunjen ranac na leđima (koji je sa zalihama hrane, kabanicom, dekom i čuturom za vino i vodu znao biti težak i do 40 kilograma!) – i štit! A često je težina svega toga jako premašivala težinu samog legionara!

I onda zamislite te legionare kako pod punom spremom i opremom marširaju po 30 kilometara dnevno – i opet ulijeću u borbu! Usput, marš od trideset kilometara ne bi bio to što jeste da nije bilo rimskih sandala – kožne sandale, službenog naziva caligae, i danas u modnom svijetu poznate kao „Rimljanke“, štitile su vojnike od udaraca, bile neočekivano udobne, a za bolje koračanje po teškom terenu bile su „potkovane“ nizom krampona – onoga što danas nalazimo na nogometnim kopačkama. 

Kako su Rimljani bili najranjiviji u području nogu – osim ako ih nije branio visoki ručni štit, tako su postojali i dodatni metalni ili kožni umeci za sandale,  a kako su otvorene sandale ipak bile nezgodne za korištenje u hladnim krajevima, tako su se Rimljani dodatno opremali debelim čarapama od sirove vune, koje bi, pak, u uvjetima kiše samo otežavale stvari. Doslovce. Nešto kasnije pojavile su se i zatvorene čizme za ratovanje u sjevernijim krajevima, ali ih zbog potparivanja nogu mnogi nisu voljeli – pa su i dalje forsirali sandale!

No, kada je sve bilo idealno, a Rimljani su znali kada odabrati pravo vrijeme za napad, pogotovo dok ih je predvodio Gaj Julije Cezar, to je bila taktički nenadmašna, pojedinačno snažna – i nepobjediva vojska! Koju ste mogli tući samo ako ste imali čarobni napitak!