facebook
O ČOVJEKU I PSU

O ČOVJEKU I PSU

Pas je, kaže stara izreka, najbolji čovjekov prijatelj. Ne zna se točno otkad, može se samo pretpostavljati, pas je prestao biti nalik lisici ili vuku i udomaćio se uz čovjeka, živeći u simbiozi s njim. 

Postoji nekoliko uvriježenih teorija kada je točno pas odlučio postati čovjekova pratnja i zaštita, sama pseća rasa nastala je izdvajajući se iz bića više nalik današnjoj lisici prije 25 milijuna godina, ali otprilike se zna kako je prije 12.000 godina lov postao nezamisliv bez uvježbanog psa ili nekoliko njih. 

Kuda je išao čovjek, slijedio ga je i pas, ili je išao ispred njega – iz početnih staništa na sjeveru Amerike i Azije, pas je s čovjekom prešao čitav planet, došavši u krajeve gdje nikada nije bio – a pas je „uvozna roba“ i u Australiji i Novom Zelandu, i na Antartici, čak i na Madagaskaru!

Smatra se kako je ljubav čovjeka i psa nastala iz obostranog interesa – i pas je uz čovjeka našao sigurnost, toplinu i siguran dom – čovjek je zapravo poništio, vjerojatno i ne sluteći, najvažnije pravilo prirode kad je pas u pitanju – učinio mu je život u čoporu manje smislenim i na kraju potpuno nepotrebnim! 

Čovjek je psa nakon nekog vremena uspio odvojiti iz čopora, dajući mu individualnost, razvijajući pritom sve bolje i uzbudljivije pasmine, ali primarni gen ostao je duboko zapisan u psećem DNK, pa će i danas  pas odbačen od čovjeka, lutalica, nakon početne zbunjenosti i nesnalaženja, prisiljen na divljinu, opet probati živjeti u čoporu, opet poštujući pravo jačeg i prvenstvo vođe.

Neće ići uvijek lako, jer je ostavljen pas zapravo ujedno ostavljen u dilemi – odabrati između primarnog, starijeg i sekundarnog, novijeg nagona. Zato će se pas lutalica uvijek prvo probati dopasti nekom novom gazdi, pronaći novog partnera u igri udomljavanja, preživljavanja i zajedničke koristi, a tek nakon toga pristati na neka iskonska pravila. I pitanje je kako će se u njima snaći. Što mnoge navodi na sumnju kako je pas ipak predodređen da, za razliku od lisice ili vuka, bude čovjekova desna ruka, prijatelj i u dobru i u zlu.

Čovjek i pas su neprevaziđeni partneri otkad je ljudskog pamćenja, usmenog predanja i zapisanih priča. Ovo je ujedno i kratko podsjećanje na dva najveća psa iz daleke ljudske povijesti – prvi je svakako Argo, odnosno Argos. U pitanju je vjerni lovački pas antičkog junaka Odiseja, a priča o Argu je priča o beskrajnoj ljubavi čovjeka i psa, utkana u monumentalnu Homerovu Odiseju. Rastrčan i mlad, Argo je bio nerazdvojni Odisejev partner, pratio je Odiseja u svakom koraku, bio mui na usluzi i iskazivao beskrajnu privrženost.

No, Odiseja, je, to znamo, kao sinonim beskrajnog lutanja čovjeka u potrazi za ljubavi i domom, punih dvadeset godina odvojila Arga i Odiseja, koji se na svoju rodnu Itaku, nakon Trojanskog rata i izgnanstva, vratio prerušen u prosjaka. Nitko ga nije prepoznao, samo je ostarjeli i onemoćali Argo nakon dvadeset godina prepoznao svog starog gazdu, na zaprepaštenje njegovog tadašnjeg skrbnika, svinjara Eumeja, koji će prosjaku objasniti kako je neobično da Argo maše repom na njegovu pojavu, jer od odlaska Odiseja njegova melankolija bješe neporeciva.

Homerov besmrtni zapis o Odisejevom povratku ujedno je i zapis o odanosti psa prema čovjeku – Argo je vjerujući duboko u sebi u Odisejev povratak, vjerujući kako će se sigurno još jednom vidjeti sa svojim živim gazdom, prevario i biološki sat i nadživio projicirane godine. Skupljao je snagu živeći na rezervama, da bi nakon mahanja repom i spoznaje kako se Odisej vratio, oborio glavu i uginuo.

Odiseja je zapravo udarila neizbrisiv pečat, temelj čovjekove fascinacije vjernošću psa. Homer je unio besmrtne rečenice o vjernosti životinje prema čovjeku. Sve ono što smo kasnije spoznavali, možda i na vlastitom primjeru, a nema sumnje kako smo čitali svako malo i po novinama ili gledali na televiziji – o svim onim psima koji su posjećivali redovno grob svog gospodara ili onima koji su instiktom spoznavali kako je gospodar još uvijek živ, sve je to zapravo Argo. 

A čovjekova odanost psu? Ne brinite, od davnina je opjevana i ljubav u drugom pravcu. Istočnije od antičkih zapisa nastao je indijski ep Mahabharata, a u njemu i priča o kralju Judištiri, koji se penjući visokom Planinom neba, putem prema rajskim vratima susreo sa psom lutalicom. Pas će ostati jedini koji će, nakon velike bitke u nizini, ostati uz Judištiru, pružajući mu utjehu i ližući mu rane. Judištirini najmiliji pratitelji, njegova žena i braća već su umrli, jedino je još pas pružao potporu oslabljelom kralju, praveći mu društvo na dugu penjanju i u isto vrijeme dobivši i sam društvo i osjećaj pripadnosti. 

A onda, ako to već biva, rajska vrata su se otvorila i pred njima se ukazao bog neba, Indra, u svojim sjajnim kočijama. Pozvao je Judištiru unutra, a nakon što je ovaj upitao što će biti s njegovom ženom i braćom, Indra mu reče kako ga u raju već čekaju i žena i njegova braća i kako ga samo par koraka dijeli od vječnosti. A onda je kralj radosno zakoračivši prema rajskim vratima upitao hoće li i pas s njim u raj? Bog Indra na to će ljutito kazati kako prljavoj životinji, tom nižem biću, nije mjesto u raju i kako pas mora ostati napolju!

Kralj Judištira na to će tiho prozboriti kako ne želi ući u raj, ako s njim ne ide i pas, a već ljutiti Bog Indra kaza mu kako je on zaslužio ući u raj svojim neporočnim i neokaljanim duhovnim životom i čovjekoljubljem, dok ta prljava životinja, bez svijesti i savjesti, jednostavno predstavlja niže biće, tek nebitnu slugu čovjeku i nedostojna je ući u raj skupa s ljudskim bogovima.

Na to će Judištira kazati Indri kako ne namjerava ući u raj bez psa, jer jadna životinja ne zaslužuje ostati napolju, jer on, Judištira, nikada neće napustiti nekoga tko je u njemu vidio ljubav i zaštitu i tko mu je uzvratio na jednak način. Rekao je Bogu da slobodno ide i zatvori vrata raja za njega, jer će radije ostati napolju nego napustiti jadnu životinju. Nikakve rajske časti i slasti ne mogu me utješiti ukoliko učinim suprotno! – zapisano je u Mahabharati.

U tom trenutku, a veličina Mahabharate jest baš u tome, baš kao i u slučaju Ilijade i Odiseje, u čitavoj sagi o bogovima i ljudima satkala je sve ono što i danas vrijedi, neugledni pas pretvorio se u boga pravde, Dharmu, pokazavši kako ispravnost postupka uvijek i svagda mora biti iznad svega! Žrtvovati obećani raj pred ljubavlju neuglednog kukavnog stvorenja, najviša je svrha ljudskog postojanja! 

Naravno, nakon svega, slavlje na nebu zbilja je moglo početi, Mahabharata piše kako je krenula beskrajna fešta u čast ljubavi Kralja prema jednom psu, koja se, zahvaljujući legendarnom epu, odvija i danas. 

Kada god vidite čovjeka i psa, sjetite se Odiseja i Mahabharate, i znajte kako je sve o toj ljubavi već odavno zapisano i stoji čvrsto – kao u stijeni, dok je čovjeka i psa na ovoj planeti.

All comments

Leave a Reply